Priče dolaze odasvud: spuštaju se s nebeskih visina, vjetrovi ih donose s istoka i zapada, sjevera i juga, širine se pred njima otvaraju beznaporno, poput disanja. Ali najduže pamtimo one koje izranjaju u naše živote poput ponornica – priče iz dubina. One su čuda prirode, povijest naših duša zapamćena jedinim načinom na koji smijemo pamtiti: ljubavlju. One su i molitva ovog svijeta, glasna i tekuća. Jer, kako anđeli kažu: "Izgovorena molitva putuje brže!”
K Bogu, naravno. Ali, gdje li je On – nego u nama? Zato, izgovorimo ove priče, ponavljajmo ih i prepričavajmo svojim riječima, svojim životima. Širimo ih dalje, titrava svjetla svemirskih dubina našeg postojanja.
I nije najvažnije znati tko ih je napisao. Mnogo je značajnije prenositi ih dalje, iz svoga života u tuđi, prelijevati ih iz sebe u druge, kao što se prelijevaju ljubav i snaga. Uostalom, najbolje stvari ovog svijeta prepoznajemo po tome što se dijeljenjem – umnožavaju.
|
